Preveo: Slavko Šćepanović
U mladosti, i u zrelim godinama, čovjek se veoma rijetko sjeća svog djetinjestva. On je aktivni učesnik života, i više mu nije stalo do djetinjstva. I čini se da će uvijek biti tako. Ali negdje poslije pedeset godina čovjeku se vraća sjećanje na početak života, to jest na djetinjstvo.
Mene su, kao jednogodišnju bebu, prevezli na sjever, u Carsko selo, gdje sam živjela do svoje šesnaeste godine. Moja prva carskoselska sjećanja su: vlažnost, zelenilo, prelijepi parkovi, pašnjak, gdje me često izvodila dadilja, hipodrom po kojemu su trčkarali i poskakivali mali šareni konjići, stara željeznička stanica, i još ponešto, što je kasnije ušlo u moju „Carskoseosku odu”.
Alejama trčkaraju konjići
S urednim čistim grivama./O, čarobni, veseli gradiću,/Ja sam, tužna, tebe zavoljela./ Tamnoputi dječak alejom šeta,/Obalu jezera zamišljeno gleda /Godinama ljudi ovdje maštaju /O jedva čujnom šumu koraka.
Divlja djevojčica
Nedavno sam ponovo pročitala „Pored samog mora” i pitala se da li je heroina djevojka ili djevojčica? Najprije sam pomislila da je u pitanju djevojka od šesnaest-sedamnaest godina. Ali ne, ipak je to bila djevojčica od trinaest godina... Vi ne možete ni zamisliti kakvo sam ja bila čudovište u tim godinama. Da li vi znate u kakvoj su odjeći, u to vrijeme, djevojčice odlazile na plažu? Korset, brushalter, dvije suknje, od kojih jedna uštirkana, i svilena haljina. Obuju gumenu obuću, na glavu nataknu specijalni šešir, uđu u vodu, malo se pljusnu, pokvase, i nazad na obalu da se sunčaju. A onda se tu pojavljuje čudovište zvano – Ja! Bosa, u haljini na golom tijelu. Uskačem u more i kupam se dva sata. Potom izlazim na obalu, oblačim haljinu na mokro tijelo, koja na meni štrči od soli kao da je uštirkana, i raščupana trčim kući.
Majka je nas djecu često slala u Hersones na pijacu po lubenice i dinje. To je bilo dosta riskantno. Trebalo je čamcem da izlazimo na more. Jednom, na povratku, djeca su zahtijevala da i ja veslam. Ja sam to odbila. Oni su me u početku zbog toga grdili, a onda su počeli da me ismijavaju. Govorili su: „Evo mi prevozimo lubenice, dinje i Anu”. Moja nezgodna narav nije to mogla podnijeti, osjetila sam se jako uvrijeđenom, popela sam se na ivicu čamca i skočila u otvoreno more. Oni su produžili dalje, ne obraćajući pažnju na mene. Kad su stigli kući, majka ih je pitala: „A gdje je Ana?” „Bacila se u more”, odgovorili su...
Ja sam doplivala i isplivala na obalu, iako se to dogodilo prilično daleko od obale.
Zalivi su urezali nisku obalu,/Sva jedra su pobjegla u more,/A ja sam sušila osoljenu kosu,/Podalje od vode, na kamenoj ploči./Doplivala je do mene zelena riba,/Doletio k meni bijeli galeb,/A ja sam bila zla, drska i vesela./Nijesam znala da je sve to sreća./Haljinu sam u pijesak zakopala/Da je skitnica vjetar ne oduva,/I opet zaplivala daleko u more/I igrala se sa toplim talasima.
Nadimak Divlja djevojčica sam dobila zbog toga što sam išla bosa, lutala bez šešira, skakala sa čamca u otvoreno more, ležala na plaži i sunčala se preko svake mjere, sve dok bih dobila opekotine sa otvorenim ranama na koži.
U Carskom selu sam, ipak, radila sve i ponašala se kako to odgovara dobro vaspitanim djevojkama. Umjela sam da po francuski sklopim ruke i poklonim se, da učtivo i kratko odgovaram na pitanja starih dama, da postim i poštujem sve vjerske običaje. Ponekad me otac vodio u operu i u pozorište. Bila sam u Ermitažu, u Muzeju Aleksandra Trećeg, na izložbama slika, koncertima, i zimi na skijanju.
U Carskoseoskoj gimnaziji mi se dogodilo nešto što ću pamtiti dok budem živa. Direktorka me nikako nije podnosila, čini se, zbog toga što sam na klizanju zadirkivala njenog sina. Kad god bi ona dolazila u našu učionicu, znala sam da mene čekaju ukor ili opomena. Ili kako to sjedim? Ili zašto mi haljina nije zakopčana, i slično. Meni je to bilo neprijatno, ali, na kraju krajeva, nijesam tome poklanjala mnogo pažnje. Jednog dana je došao rastanak. Direktorku su premjestili negdje drugo i ona je napuštala gimnaziju. Oproštajno veče, cvijeće, govori suze. I jesam bila prisutna. Veče je završeno, i ja sam već trčala niz stepenice. Odjednom sam čula dovikivanje u mom pravcu. Zastala sam, okrenula se i vidjela da to direktorka zove mene. Očekivala sam opet opomenu ili ukor. Na moje veliko iznenađenje, ona je rekla: „Oprosti mi, Gorenko, ja sam prema tebi bila uvijek nepravedna”.
Naši roditelji su se 1905. godine razveli i majka je sa nama djecom oputovala na jug. Čitavu godinu smo živjeli u Evpatoriji, gdje sam ja vanredno zvršila pretposlednji razred gimnazije. Tugovala sam za Carskim selom. Gimnaziju sam završila u Kijevu, gdje sam učila samo jednu godinu. Potom sam dvije godine pohađala Kijevsku višu žensku školu. U to vrijeme ja sam, sa dosta velikim pauzama, nastavila da pišem stihove, bez nekog određenog cilja. Umjesto naslova pjesama, pisala sam brojeve. Kao kuriozitet mogu saopštiti da je, sudeći prema sačuvanim rukopisima, „Pjesma poslednjeg susreta” bila dvijestota.
Upisala sam se na Pravni ženski fakultet u Kijevu. Dok smo morali izučavati istoriju prava i latinski jezik, ja sam bila zadovoljna.
(Nastaviće se)